петак, 8. јануар 2016.

Putopis: Piknik u Solunu


Volim i da čitam i da pišem putopise, ali, iako relativno često putujem, ne pišem ih često. Štaviše, ovo mi je tek drugi. Osetim tu potrebu samo kad mi se učini da mogu biti korisni, zanimljivi i zabavni. Moraju da zadovolje sva tri uslova. Najčešće se događa da ne budu korisni, ali u čemu je smisao putopisa ako nije koristan? Za sve one koji će jednog dana krenuti tim putem i na to mesto, bez obzira na vreme u kom se nalazili. Suštinski, nikad se ništa ne menja toliko radikalno da čak i najstariji putopis ne može biti od koristi.

Za ovo putovanje koje se u startu zvalo avantura, osećao sam da će neminovno prerasti u putopis, iako je trajalo svega tri dana i četiri noći.

Solun je grad koji je kod nas prilično potcenjen. Prva asocijacija na njega su Solunski front i Zejtinlik i to je nešto nezaobilazno u svim turističkim aranžmanima. Ima i toga, ali nije Solun bitan samo zbog srpske istorije i Prvog svetskog rata. Naši turisti Grčku vide pre svega kao destinaciju za letovanje i fokusiraju se pre svega na jeftina mesta s jeftinim smeštajem. Solun nije mesto za letovanje, a nije ni naročito jeftino, mada se tamo može i letovati jer u blizini ima sasvim pristojnih plaža. On je pre svega zanimljiv, zabavan i gostoljubiv grad. Ako krećemo iz Beograda, udaljen je asfaltom 634 kilometra i najbliži nam je veći grad na moru. Konkurenciju mu pravi jedino Pula koja je udaljena 659 kilometara, ali do nje se stiže boljim putevima, pa tako i brže, ali i dosta skuplje. Druge hrvatske gradove ovde ne računamo iz dva razloga. Najpre, Solun i Pula su gradovi koji svojim sadržajima zadovoljavaju sve kulturološke potrebe svojim muzejima, događajima, manifestacijama, izložbama, alternativnim mestima, koncertima, privatnim žurkama, prigodnim lokalima za svačiji ukus i uz sve to obaveznu dozu šarma, ali i  gostoljubivosti. Ostali gradovi na Hrvatskom primorju uglavnom ispunjavaju prvi, ali ne i drugi uslov.

Da krenemo od početka. Inicijatori ideje smo bili Maja i ja. Da odmah posle Nove godine krenemo vozom klaj-klaj u Solun, da put prekratimo najpre uz mini-žurku i onda prespavamo u spavaćim kolima i orni stignemo ujutru u grad (po redu voženje, put traje 14 sati i voz kreće u 19 sati iz Beograda). U početku je trebalo da nas se priključi što više, a da smeštaj nađemo preko Airbnb-a što komotnije, opuštenije, mirnije, komfornije i, naravno, jeftinije. Kanditati su u početku rasli, a onda počeli da se osipaju. Kao razlozi su najviše navođeni želja za odmorom u Beogradu, predug prevoz i cimanje za tako malo provedenih dana u putu i nezivesnost. Donekle su svi bili u pravu, pokazalo se. Navodio se još jedan razlog. Postavljalo se pitanje: „Zašto baš Solun?”, ali na njega smo već dali odgovor. Ovaj biser od grada kod nas je praktično nepoznat. Prošle godine sam već bio u Solunu, a bila je i Maja, ali na samo jedan dan i noć da omirišemo njegove čari. Na putu za Atinu. Iako sam i ranije bio u Solunu, tek sad sam shvatio kako on diše. Zato smo bili željni da ga udahnemo punim plućima, makar i totalno van sezone.

Tako na kraju kao drugari krenusmo samo Maja i ja, svesni da ćemo se ko zna koliko puta sresti u situaciji da ljudi misle da ne samo da smo u vezi nego da smo i uveliko bračni par. Stoga smo morali da napravimo nekoliko ugovora koji će nas na tom putovanju štititi.

Odmah je veoma važno napomenuti: ono što piše na sajtu Železnica Srbije, i ono što vam govore na šalteru, ništa od toga nije istina. Niti ima spavaćih kola, niti ima kušeta (odnosno ima, ali samo do Skoplja), niti je tačno da nema gužve i da kartu i rezervacije možete kupiti neposredno pred put, niti je to put do Soluna nego do Đevđelije, a onda vas tamo čeka neki krš autobus s nezaboravnim grčkim vozačem koji po ciči zimi ne gasi cigaretu i drži širom otvoren prozor. Uz sve to, organizacija oko prelaska makedonsko-grčke granice je stvorena za vežbu strpljenja i štednje životne snage. Ako tu disciplinu niste dovoljno uvežbali pre toga, moglo bi da vam se desi da nekom od policajaca ukradete pištolj iz futrole i napravite masakr u autobusu. Tri puta će vam uzimati pasoše i zadržavati po dvadesetak minuta i sva tri puta će vam ih vraćati neki putnik-dobrovoljac koji se tu zatekne, makar to bio i Grk koji ne ume da pročita vaše ime. Pre toga, sličan maltretman vas u vozu čeka na srpsko-makedonskoj granici. Tako da žurku u vozu i spavanje možete odmah da zaboravite, osim ako niste od onih koji uvek svuda i lako mogu zaspati. Inače, u tom autobusu srećemo Mariju koja je u Solun došla kod neke drugarice. Okej, super, kontaktiraćemo preko Fejsa da se dogovorimo da se vidimo.

U Solun stižemo blago rečeno nadrkani. Maja je uspela da spava i pomalo je čak i raspoložena, ali ja oka nisam sklopio, hladno mi je i pride sam mrtav bolestan. Prehlađen sam i sve me boli uključujući noge. Napolju pored zime još i činjenica da smo na solunskoj štajgi na kojoj je hladnije nego napolju. Kao u svim mediteranskim mestima, grejanja obično nigde nema. Primorci su ponosni na svoju klimu i smatraju da je grejanje nepotrebno. Eventualno malo naložiti kamin kad zahladni. Naravno, kiša! Neumoljivo, konstantno i dosadno. Ja imam neke cipele koje kao da su od kartona. Dakle, i mokre noge. U prvi lokal u koji ulazimo, razume se da nalećemo na oduševljenu konobaricu iz Kruševca koja posle toliko vremena vidi Srbe.  Ali tu nema hrane pa nas šalje, kako je rekla, na pet minuta hoda u neku kao menzu s gotovim jelima. Taman, meni se jede supa. Zove nas da se posle vratimo. Ona radi do četiri. Jedva čekamo da je ponovo vidimo. Međ gotovim jelima svačega pa i dobroizgledajuće supe. To naručujemo. Ja pileću, a Maja goveđu, ali se menjamo kad nam stignu. Iz solidarnosti. Zatim javno izvodim performans menjanja čarapa i guranja kesa u cipele sa sadržajem brisanja mokrih nogu onim suvim, gornjim delom čarapa. Jedna kesa iz "Maksija", druga iz "Arome". Ostavljam ih da vire preko pantalona jer tako delujem jadnije. Osećam neodoljivu potrebu da svima dam do znanja kako sam sjeban i jadan jer povrh svega ne možemo odmah da se uputimo u već plaćen stan jer gazdarica mora da ga spremi od prethodnih gostiju. Još četiri sata očajničkog smucanja po Solunu i na kraju taksijem stižemo u svoj novi topli dom, iz kog, kako će se ispostaviti, neću skoro uopšte izlaziti do povratka. Totalno sam bolestan.

Sutradan se budim u pet ujutru. Ne mogu više da spavam. Guglam da se obavestim kad se u Solunu obično otvaraju prodavnice. Dočekam devet sati i odem u nabavku za običnu pileću supu, ali to je trajalo dobra dva sata zbog problema s platnom karticom za koji sam mislio da je prošao. Mediji su prestali da nam javljaju da u Grčkoj još uvek vlada bankarska kriza i ja sam naivno naseo na to da nje više nema. Ne, u Solunu skoro niko ne prima kartice, a u bankomatu koji sam jedva našao sam uspeo da podignem samo 20 evra, i to posle čekanja od petnaestak minuta u redu.

Vratim se, stavim supu, a Maja se, ultraispavana budi oko 11, taman za doručak. Neki ljudi imaju sreće, a neki ne. Ipak, dobro sam raspoložen i ja. Zaključujem da je mnogo bolje biti bolestan u Solunu nego u Beogradu. I to u sasvim novom i moderno opremljenom stanu. Sve sterilno čisto ko u bolnici (u dobroj bolnici, ne u nekoj našoj). Taj prostor to zapravo i jeste. Supermoderna bolnica s Majom u ulozi medicinske sestre. Ona, naravno, spava u drugoj sobi, da ne smeta bolesniku, a ni on njoj. Ovo mu dođe kao neki luksuzni oporavak posle Nove godine. Pošto sam bio zaboravio, Maja je skoknula po onaj uvek neverovatno ukusan grčki hleb. Uzgred, pitanje, zašto kod nas nema tako dobrog hleba? U zemlji pšenice. U Grčkoj pšenica ne uspeva i uvozi se, kao što su je uvozili i stari Grci. Aristotel i Periklo jeli su hleb od pšenice iz uvoza. Zašto onda oni imaju bolji hleb od nas?

Maja odlazi u šetnju, a ja luksuzno da bolujem. Jelena me na četu pita da li radim sve isto što i u Beogradu. Kažem da ne. U Solunu isključivo bolujem i ništa drugo. Setim se da Stefi koji mi čuva stan kažem da se javlja na fiksni zbog eventualnih narudžbi knjiga. Setim se još nekih ljudi i kroz sve te četove se osećam kao na žurci. Solun je zaista divan grad!

Maja se vraća posle jedno tri sata, razdragana jer je upoznala najsrećnijeg čoveka na svetu. Crnca iz Gane. Poklonio joj čovek onu narukvicu sreće od čega i živi tamo. Naravno da je muvao. Na kraju je morala da se rastane od njega jer je, kako je rekla, čeka bolestan dečko u stanu. Njemu je to bilo neobično smešno. Da neko dođe u Solun i razboli se. On je verovatno došao u Solun samo zahvaljujući neverovatnoj sreći, upornosti i snalažjivosti. Mogu samo da zamislim kako njemu zvuči da se neko napokon dočepa Soluna, a onda se razboli.


Izašli smo to veče. Ne na dugo, ali očito mi nije baš tako loše. Dva piva u nekom baru i dobar nastavak zabave kod kuće uz lokalnu televiziju. Ovo sam doživljavao svuda. Čak i u Italiji i Francuskoj. Lokalne televizije su takav treš da je za njih i „SOS kanal” pojam profesionalnosti i dobre produkcije. Sve podseća na Heppy TV, ali je neuporedivo gore. Ko to nije video, ne može ni da zamisli, ali ukratko, to je nešto kao "Palma" u najstrašnije vreme devedesetih, za one koji su to doživeli a nisu skloni zaboravljanju groznih momenata. Deluje kao izrugivanje, ali mi se time zapravo tešimo. Tako nam je lakše. Mnogo nas dugo ubeđuju da smo najnekulturniji na svetu. 

Pošto sam zaključio da ne bih preživeo isti onakav put nazad, odlučujem da zatražim porodičnu pomoć i vratim se avionom. Maja će se već nekako snaći.

Sutradan se budim oko 11. Maja već uveliko sprema stan jer do 12 vraćamo ključeve, a onda počinju novi problemi. Da ne gušim, zbog problema s karticom ili ko zna čim, jednostavno nisam uspeo da kupim avionsku kartu. Znači, tu je avion koji čeka putnike, ja imam pare, ali ne mogu da ih potrošim na vožnju avionom. Uprkos neverovatnoj upornosti, obilaženju desetak agencija i potrage za bankomatom koji će mi dati pare. Šta ću, gde ću, ponovo nazad istim putem, ali makar sam naoružan spremnošću, ili sam tako mislio. Smetnuo sam s uma još jednu prepreku zbog načina funkcionisanja medija. I to sam mislio da je prošlo jer nam mediji ne javljaju, ali migrantska kriza i dalje traje. Jedino što je zaista potpuno pogrešno to zvati krizom. Mislim i da je pogrešno te ljude zvati izbeglicama. Migrant je prigodniji naziv, jer ne beže oni traktorima od naoružane vojske koja ubija sve pred sobom, nego se kreću vrlo organizovano bez mnogo stvari, ali s dosta novca.

Najpre se u vozu družimo s visprenim makedonskim seljakom koji putuje u Skoplje da tamo prodaje lozovaču i med od kestena. Ništa nas naročito nije nutkao, ali mene je zanimalo da liznem tu lozu. Ludilo! Pitam pošto je prodaje. Četiri evra litar i po! Džabe. Uzimam i med od kestena (za koji, inače, prvi put čujem). Kilo za pet evra. Kad se smrklo, priredimo mini žurku u kupeu. Baš onako kako smo planirali u dolasku. Imamo dobar izbor muzike na telefonima. Vrlo prigodan i raznovrstan. Od Rjuči Sakamota, preko Džoj Divižna, sve do grupe Luna, ali ne one Tišmine, ne ni one australijske, nego naše - Oko moje zeleno!

Žurku iznenada prekida policija i nekoliko sumnjivih likova koji se motaju s njima. Lupaju nam čak i na prozor.

– Molim vas, preselite se u drugi vagon. U ovaj ulaze izbeglice!
– Nećemo! Putovaćemo s njima.
– Morate napolje, ima ih mnogo!

Ma šta mnogo? I Maja i ja smo u fazonu da nećemo da se mrdamo. Taman malo da popričamo s tim ljudima i saznamo istinu. A onda mi padne na pamet da provirim kroz prozor. Njih trista čeka u redu da uđe u naš vagon. I to jedan po jedan uz kontrolu i samo na jedna vrata. Vrata nam otvara i treći policajac i pita zašto još nismo prešli u drugi vagon. Ne tera nas jer na to nema pravo, ali nas eksplicitno savetuje. Vrag odneo šalu. Moramo da se selimo. Ali brzo. Bilo bi zajebano nešto važno zaboraviti. Dobro sve prekontrolišemo za sobom. Ostavimo samo neko jako loše grčko crno vino pod firmom „karma”, ali ne iz zlobe ili provokacije, nego zato što je stvarno jako loše i ne može da se pije.

A u drugom vagonu prazno i toplo, a i vagon je mnogo noviji. Naravno, to su i dalje Železnice Srbije, ali ovde su kupei nešto prostraniji i nešto čistiji. Stari su najmanje 40 godina, ali nekako se drže oni zabavni železnički patenti koji su u onim starijim vagonima odavno otkazali ili čak još nisu bili ni izmišljeni. Sedamo u kupe s dvoje mladih Smederevaca koji se nažalost nisu pokazali kao zanimljivo društvo.

Svraćam da vidim šta se događa u vagonu s izbeglicama. Razdvajaju nas samo jedna vrata, dobro zaključana lancem i katancem. A oni unutra ko sardine, jedni drugima na glavi. Ne čujemo se uopšte, ne znam kako. Vidim da se deru, ali ih ne čujem. Derem se i ja i pokazujem im da smo zaključani. Oni taj lanac i katanac ne mogu da vide. Najbliži vratima vadi kartu za prevoz i pokazuje mi je naslonivši je na staklo. Piše lepo Gevgelija - Beograd, Vozna karta, uredno plaćena. Drugom rukom mi pokazuje mimikom onaj znak za pare. Prvo sam mislio da hoće da mi plati da ga pustim, ali posle sam shvatio da je to značilo nešto drugo. Vraćam se u kupe praveći se blesav, ali vrlo dobro posmatram situaciju. U vozu ima gomila stakala i iz istog položaja možeš da gledaš mnogo različitih kadrova, kao da imaš postavljene kamere. Iz tog položaja u kom se pravim da dremam, vrlo jasno vidim sve što se dešava u hodniku ispred vrata. Tačno vidim kako kontrolori i sumnjivi Arapin koji je čitavim putem obilazio voz, raspodeljuju pare. Iz te daljine nisam mogao da vidim tačno koliko je tu bilo love i u kojim novčanicama, ali vrvelo je od onih plavih od sto evra i poneka braon od 50 koja ih je stalno zbunjivala pri raspodeli.  Znači, na njih 300, ako je bilo po 100 evra, to nije loših 30.000 evra. Ako su to podelili samo kontrolori i sumnjivi Arapin, i ako se to događa svake noći, to nije prilično dobra zarada nego bogatstvo. A pride se još može nazvati migrantskim profiterstovom. Hoće li neko odgovarati zbog toga? Čisto sumnjam.

Kad smo se približili Beogradu na dva sata, voz se skoro sasvim ispraznio pa su ih pustili po celoj kompoziciji. Razmestili su se samo u potupno prazne kupee. Dovoljno je bilo da samo jedna osoba sedi u kupeu i oni u taj kupe neće ulaziti, čak ni na poziv. Ostaće da stoje u hodniku. Da je bilo veče, imali bismo snage da više razgovaramo, ali ovako iscrpljeni smo uspeli da razmenimo samo nekoliko informacija. Policija je primila od svakog po 100 evra za ilegalan ulazak u Srbiju. Cilj im je Nemačka i samo Nemačka, koja im je, kako mi rekoše, obećana. Najviše je mladih ljudi, muškaraca, a ređe su to cele porodice s decom. Često putuju zajedno i momak i devojka ili mladi bračni par. Sve je to vrlo kulturan i obrazovan svet. Ipak oni dolaze iz područja bogatih naftom i gasom. Nisu nikakva sirotinja kao što nam ih prikazuju na snimcima, ali im svejedno treba pomoć.



Kad smo stigli, preumorni, Maja i ja smo se rastali samo mahnuvši jedno drugom. Takav je to piknik bio.